Prastari đermovi, kao neki panonski svetionici i orijentiri, već vekovima stoje u ravnici. Rasuti po pustarama i salašima bili su jedini izvor pitke vode za ljude i marvu po ovim beskrajnim prostranstvima. Načinjen najčešće od bagremovog drveta, sa račvastim potpornim stubom i rudom, na kojoj se nalazio (kontra)teg - obično kamen ili panj, vodu je vadio drvenom kofom, a bunar je imao drven okvir, uz koji se nalazio valov (pojilište).
Ucrtan je na starim zemljopisnim mapama kao znamen salaša, ima ga na starim fotografijama (kao na ovoj fotografiji dr Rade Simonovića, slikanoj na Mijićevom salašu kraj Sombora, 1900. godine), opevan je u starogradskim pesmama ("Škripi đeram"), ali po ravnici danas skoro da ga više nema. Mađari ga slikovito zovu "gemeškut" (čaplja-bunar).
Milan Stepanović
(preuzeto sa fb profila)
2 коментара:
Eto, čudo jedno, i o ovome sam davno pisao na jednom drugom blogu.
Dobro je da se, bar na ovaj način, pojmovi iz naše mladosti ne prepuste zaboravu. Jer, tko se nije bar jednom, kao dječak, popeo na đeram ( iliti đermu), tada nije znao što je to ptičja perspektiva. I strah!
Eto Ilija, Milan i ti baš imate zajedničkih tema :-)
Постави коментар