понедељак, 14. август 2017.

SOMBORSKE LUBENICE


Somborci spadaju među ljude koji vole da se hvale svojim posebnostima (istovremeno, neće se polomiti da ih očuvaju), pa su nam puna usta zelenila, fijakera, tamburaša, znamenitog somborskog sira, fiš-paprikaša, salaša, slavnih ljudi i lepih građevina. 

Ipak, pri tome malo znamo da je Sombor vekovima, širom regiona, kako se to danas kaže, bio najpoznatiji po – lubenicama. Somborske lubenice su, zaista, bile najčuveniji lokalni „brend“, a Somborci su sejali bostan (odnosno "vrežu" ili puzavice) još od 16. veka, pa su, vremenom, postali vrsni uzgajivači, posebno lubenica, koje su u velikim količinama izvozili i prodavali, sve do Bosne i Dalmacije (na svom prolasku kroz Sombor turski putopisac Evlija Čelebi zabeležio je 1665. g. da su u Somboru kola lubenica i dinja mogla da se kupe za svega pet novčića). 
Seme somborske lubenice bilo je na velikoj ceni, a bostan je sađen po salaškim baštama na nižem, vlažnom i dobro nađubrenom zemljištu, ili je sejan na njivama, obično uz kukuruz. 
Somborski salašari su imali čitava brda lubenica, a sećam se priče svog oca kada se, kao mladić, sa drugarima vraćao kući (u Stanišić), peške posle neke utakmice u obližnjem Lemešu (Svetozaru Miletiću), poljskim putevima, po vrelom letnjem danu. Momci, ožedneli od fudbala i sunca, navratili do nekog salaša kraj koga je stojala čitava planina lubenica, pa upitaše čiču, vlasnika, mogu li da se posluže kojom. On im velikodušno reče: „Ta samo vi je’te derani kol’ko god mož'te. Svejedno oću l' dat vama il’ svinjama…“ 

Milan Stepanović
(preuzeto sa fb profila)

Нема коментара: