Kada su 1898. g. u "Brankovom kolu" počeli da izlaze nastavci šaljivog romana Stevana Sremca "Pop Ćira i pop Spira", u somborskoj Srpskoj čitaonici došlo je do otimanja ko će pre da dobije na čitanje primerke ovog časopisa. Razlog je bio jednostavan i to su dobro znali svi Somborci – glavni junaci zapravo su bili njihovi sugrađani. Rođeni ujak i hranitelj Stevana Sremca, pisca čuvene komedije, bio je nekadašnji somborski županijski pisar Jovan Đorđević, pokretač Društva srpskog pozorišta u Somboru, kasnije osnivač Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu i Narodnog pozorišta u Beogradu. Đorđević je svom nećaku ispričao (ne)zgodu koja se u vreme njegovog boravka u Somboru dogodila između dva ovdašnja pravoslavna sveštenika – već starog, ali ćudljivog i svadljivog Vasilija Milovanovića, i mlađeg Jovana Momirovića, koga su, zbog prgave naravi, Somborci zvali pop-Nemir (bio je deda po majci književnika Veljka Petrovića). Pop Jovan je, kaže predanje, posle svađe ošamario popa Vasilija u oltaru i tom prilikom mu izbio jedan od, inače, klimavih zuba. Zbog toga se pop Vasilije žalio vladici bačkom Platonu Atanackoviću. Vladika je sveštenike pozvao na raspravu u Novi Sad, a na putu su prenoćili u kući lalićkog popa Lukića, koji je i zamenio zub što ga je pop Vasilije čuvao kao dokaz. Videvši "dokaz" u vidu konjskog zuba, vladika se slatko nasmejao i naterao sveštenike da se pred njim izmire. Ceo događaj je naširoko opisan u Zmajevom humorističkom listu "Starmali" još 1885. godine, znatno pre izlaska Sremčevog romana...
Milan Stepanović
(preuzeto sa fb profila)
2 коментара:
Imamo li mi enigmati popa Ćiru i popa Spiru?
Pa naravno Nedjeljko ;)
Постави коментар